Patrijarhat je tvorevina i društvena nakaza koja nam je oduzela pravu prirodu i suštinu naše ljudskosti. Patrijarhat nam je oduzeo pravo na sve žensko i ono što nije oduzela ta nakaza stavljeno je u čvrsto zaljepljene kutije s naljepnicama na kojima pišu kategorije van kojih ne smijemo pobjeći.

Što to zapravo znači?
Prilično je jednostavno. Patrijarhat je odredio što jest a što nije ženstveno i što jest a što nije muževno. Te su odrednice postavljene davnih dana i pod tim se odrednicama ubijalo, sakatilo, odvajalo, osuđivalo i procjenjivalo. Svakoga tko odstupa od tih odrednica dovodilo se u pitanje i nije bilo bitno jesi li muško ili žensko.

Žene su tu izvukle kraći kraj jer je patrijarhat sve žensko zatvorio u kuću, uvalio krpu u ruke i prosudio – tvoje je da brineš o kući, djeci i mužu. Muškom je dana sloboda da bude gazda, označen je kao glas razuma i kontrole i kao onaj koji odlučuje jer nema emocije. I tako ga je ranio.

Kao mama dječaka i djevojčice, još sam uvijek jako ljuta na to kako je svijet postavljen. I u toj ljutnji ne osuđujem druge, nego procjenjujem sebe.
Koji dio moje ženstvenosti je ubio patrijarhat?
Koliko je još u meni usađen osjećaj da se žene i muškarci moraju ponašati po točno određenim pravilima da bi ih smatrali ženstvenima ili muževnima?
Gdje sam ja još na „krivoj strani“ kad prosuđujem tuđe ili svoje odluke?

Kad sam rodila djecu, oba puta sam ja ta koja je ostala doma s njima prvu godinu, i ja sam ta koja je većinu svega oko djece dok su mala preuzela na sebe. Jedina razlika u tome je što sam to prvi put napravila jer sam morala, drugi puta jer sam htjela. Kad sam rodila sina, htjela sam biti mama s velikim M, iako sam žudila za poslom i nisam htjela biti doma, krivnja i osjećaj da napuštam svoje dijete i izlazim naprasno iz najbitnije ženske uloge bile su jače od mene. S drugim djetetom opet sam ostala doma, ali zato jer sam tako htjela. Radim još uvijek, s njenih godinu i dva mjeseca, puno manje nego moj posao zapravo zahtijeva, ali zbog sebe. Ne zbog nje, ne zbog društva, ne zbog krivnje, nego zbog sebe. Umorna sam i treba mi puno odmora. Liježem rano, spavam popodne i dio svog „radnog vremena“ vježbam, meditiram, pijem kavu ili odem na masažu.

Tu sam se promijenila. Na bolje. Ali…

Još uvijek osjetim crvić grižnje savjesti ako nisam prije odlaska iz kuće mužu prenijela detaljne upute što i kako s djecom, bar napola skuhala ručak ili pripremila što će skuhati i odradila većinu kućanskih poslova za taj dan. Dakle, još je u meni taj patrijarhalni segment majke žene kraljice.

Znate što napravim s tim crvićem? Zgazim ga. Petom. Na najjače. I idem dalje.

Muž se nekad snađe, nekad ne. Nekad pogriješi po mojim standardima. Nekad zove sa sto pitanja. Neka ga. Snalazi se i on. Nije mu nitko nikad rekao da smo oboje punopravni roditelji. Njegova mama još uvijek hitro poput metka ustaje s kauča ako tata poželi čašu vode. Tako da, dobar je on.

Nekad se posramim sebe i svoje energije. Ako me netko istakne kao previše seksi ili me ne shvaća ozbiljno zato što se nisam obukla kao muško ili zato što otvoreno pokazujem svoje emocije, pomislim bi li se trebala vratiti u kutiju? I onda tu kutiju podrapam. Imam kompetencije i znanja u svom poslu, profesionalna sam i stručna i znam kako voditi. Iz ženske energije. Komunikacije, povjerenja i nježnosti.

Baš je to sa mnom podijelila nedavno i moja draga klijentica. Marina je pravnica, na visokoj poziciji, koja u slobodno vrijeme pleše na stolici i na šipci. Marina je profesionalna i seksi, ozbiljna i zaigrana, dominantno ženske energije. Objavljuje svoje slike i videe na društvenim mrežama. Marinu zbog toga osuđuju. Marini otimaju iz ruke njenu seksualnost i emotivnost po isprikom profesionalnosti. Zašto ona ne bi bila oboje? Zašto bi njena kratka suknja, ples na šipci ili seksipilnost oduzimala od njene stručnosti?
Marina je šakom odbila glupave komentare. No, većina žena nije Marina.

Kaže mi ona, a i druge klijentice, da su najviše osuda u tom smislu doživjele od žena. Ja bi rekla da su osude ravnomjerno raspoređene. Muškarci će osuđivati potajno i zbijati seksističke šale na račun slobodnih žena, a žene će otvorenije osuđivati. Ta osuda je strah.

Ako nisam to što jesam, tko sam?
Ako ona izađe iz okvira, moram li i ja?
Koji dio svoje ženske energije sam predala patrijarhatu i označila kao nepotreban?
To su pitanja koja se vrte u glavama žena kad osuđuju druge žene. Iz kaveza je teško promatrati slobodu.

A što s muškarcima? Da, i njima je patrijarhat oduzeo pravo na žensku energiju. Oduzeo im je pravo na plakanje, rekavši im da je to nemuški. Oduzeo im je pravo na roditeljstvo u punom smislu te riječi jer to je ženski posao. Naveo ih je da misle da su sastavljeni samo od „muške energije“ i da u njima ženska energija ne smije postojati. Ako imaš bilo koju „žensku“ osobinu, nisi muško. I tako im je oduzeo pravo na dijeljenje, emocije, mekoću, suze, nježnost.

Ostao si doma s djecom? Papak.

Zaplakao si jer te nešto pogodilo? Slabić.

U skladu s tim i ja sam podbacila. Iako želim da moj muž bude otvoren za emocije u trenucima kad jest, očekujem da „bude muško i snađe se“. Ubijam te djeliće ženske energije u njemu koja bi pustila mušku suzu u smislu traženja podrške ili samo izražavanja nesigurnosti. Jer ja bi da on izrazi emocije ali onako kako ja želim i onda kada ja to želim. Ja bi da on uvijek bude stijena, i jači od mene.

Zašto je punđa profesionalnija od raspuštene kovrčave kose?
Zašto je sijedi muškarac šarmantan, a sijeda žena zapuštena?
Zašto je muška škemba na plaži slatka, a ženski celulit odvratan?
Zašto je muška prodornost ambicija, a ženska prodornost nedojebanost?
Zašto je ženska tuga nježnost, a muška tuga slabost?
Zašto je muški bijes okej, a ženski bijes histerija?
Zašto je žena koja ostane doma s djecom dobra mama, a tata koji ostane doma papak?
Zašto je žena koja pokaže svoje tijelo drolja ili željna pažnje?
Zašto se muškarci oblače zbog sebe, a žene zbog muškaraca?
Zašto dječak ne može nositi rozo bez da mu se rugaju?
Zašto curicama kupujemo peglice, kuhinje i usisavače?
Zašto se dječak ne bi igrao s lutkama?

Koji dio nam je odsjekao patrijarhat? Koje dijelove mi odsijecamo drugima?

U svijetu koji vapi za ženskom energijom u svim bićima bez obzira na spol, budimo svijetlo koje rasvjetljuje mrak u sebi i drugima. Potražimo svoje predrasude i odbacimo ih. Malo po malo. Jednu po jednu.

Ivka Armanda Todorović