Nedavno sam razmišljala o tome kako je to s nama ženama. Kako je stvarno ponekad teško i naporno biti žena. Od malih nogu kad se od tebe očekuje da budeš slatka i poslušna. Preko školskih dana kad otkrivaš da je tvoje tijelo nešto loše, nešto sramno, nešto što se ne smije pokazivati jer je opasno. Onda onih ludih tinejdžerskih dana kad ponovno pristojnost dolazi na tron, a hormoni bi najradije divljali i plesali i skakali po glavama svih odraslih koji ti se nađu na putu.

Završi faks. Nađi frajera. Pod svaku cijenu jer…tko si ti ako si sama?

Rodi dijete. Najmanje dvoje. Najviše troje. Jer ako nemaš dijete, jesi li zapravo žena? Ako imaš više od troje, što je s tobom, ne znaš držat noge skupljenima?

I nastavlja se u odrasloj dobi. Biti žena. Roditi, proći kroz pospartum. Ne roditi, proći kroz osude društva i bliže okoline? Nositi “tri ugla kuće“ kako su nas učili, kako se to treba. Učiniti maksimalno tamo negdje do perimenopauze kad ponovno podivljaš.

Biti žena, tražiti se ispočetka, desetine puta u životu. Svaki put kad dođe nova uloga, dolazi i pitanje – tko sam ja? Tko sam ja kad nisam mama, nisam partnerica, nisam neka od svojih uloga koje tako hrabro nosim kroz život?

Tko sam ja kad odlučim ne biti uvijek snažna i hrabra? Tko sam ja kad odlučim da mogu biti ranjiva? Možda čak mogu biti i bijesna. I ljuta. I tužna. Tko sam ja kad isplačem sve svoje suze i one me dovedu do nečeg predivnog u meni?

Tko sam ja kad se prestanem sramiti svog tijela i kad ga prestanem mrziti? Tko sam, kad se svi slojevi moranja, trebanja i davanja skinu s mene?

I osjetim da se budim. Ja se budim. Ja – žena. I biti žena prestaje biti (samo)teško. Postaje predivno, oslobađajuće, hrabro i ranjivo istovremeno. Biti u svom tijelu i uživati u svakoj emociji kroz pokret, kroz ples, kroz doživljavanje same sebe znači biti žena.

Ma koliko god se trudili, nemoguće je to strpati u riječi. Jer to bi značilo strpati ženu ponovno u još jednu kutiju.  A žena ne stane u kutiju. Žena stane u cijeli svijet.

Priču o tome kako su ples i terapija plesom vratile ženu ženi, ispričala je Saša. Saša je žena koja dolazi u moj studio sedam godina uz nekoliko prekida. Priča je to o ženi koja je kroz ples prošla kroz dvije depresivne epizode kojima sam svjedočila i to je nije spriječilo u traženju sebe. Kad gledam njen pokret, srce mi naraste za dva broja jer znam što znače njene riječi – ples je prioritet.

Saša je sebe stavila na prvo mjesto.

Sašin video je prvi od serijala koji smo snimile Sonja i ja. Počelo je kao ideja o promociji Angels studia, ali pretvorilo se u promociju slobodnih i autentičnih i iskrenih žena. Nakon svakog videa ostaje onaj osjećaj – da, i ja volim biti žena.

Ivka Armanda Todorović