Jesam li ja previše? Pitala sam se jutros dok sam, po tko zna koji put, nakon napornih dana imala potrebu za plakanjem, spavanjem, pažnjom i samoćom istovremeno. Pitanje mi je reflektiralo jedno od moje djece, dok sam grlila drugo usred meltdowna. Nije ništa rekao, ali vidjela sam u njegovim očima. Prokletstvo samosvijesti je to da vidiš neizrečeno.

Jesam li ja previše? Pitale su me njegove oči nakon što su jučer oboje, pardon nakon što smo jučer svi troje istovremeno imali emocionalni ispad. I jutros je, kao jučer, krenula kula od karata kad je ona krenula u meltdown.

Jesam li ja previše? Pitao je samo njegov pogled kad je vidio koliko mi snage treba kad je prva stvar nakon ustajanja – smirivanje, regulacija, tješenje i pokušaj da sve to napravimo prije 7.45 kad moramo krenuti da ne bi zakasnili u školu. Sad je teško i meni, rekao mi je očima dok se pravio da je sve u redu stavljajući svoju torbu na ramena i ljubeći me u obraz.

Jesam li ja previše?

Pitanje je koje sam čula nabrojeno puta bez obzira jesam li ga čula u vlastitim mislima ili (ne) izgovoreno od mnogih žena u terapiji, na privatnim satima, na grupama.

Pitala sam se ja jutros počinje li to ovako. Ovako suptilno, u okruženju koje ne govori da si previše, ali kao da ti to decentno čitaš želeći sačuvati odrasle od onog od čega bi već trebali znati čuvati se sami.

Jesam li ja previše? Jesi dušo nekad si previše i to je odgovor koji je jedina istina. Ali to što si nekome previše nema nikakve veze s tobom već sa onima koji te (ne) vide, koji te nisu vidjeli dok si bila mala, i s onima koji te nikad neće istinski vidjeti jer nikad neće istinski vidjeti sebe.

Zato, budi previše. Budi najviše. Budi ponor i najveća visina ikad

i budi to što jesi makar se sve treslo u tebi, oko tebe, a i u drugima.

Jesam li ja previše? Pitanje za koje bi voljela da zauvijek prestane postojati. U očima moje djece, u pokretima žena koje plešu bojeći se uzeti prostor, u mom srcu, u riječima žena koje mi dolaze na terapiju. Previše je istovremeno odurna i predivna riječ.

Odurna jer podrazumijeva emociju koja te grči i uzima ti autentičnost, a predivna jer… Pa nije li predivno da te ima puno?!

Marina je mama, supruga, logopedica. Marina je ozbiljna, ali vedra. Ona je topla, meka i nježna u komunikaciji i ophođenju. Ali kad Marina zapleše, njeno se tijelo kreće slobodno, divlje i nesputano. Ta sloboda pokreta omogućila joj je bolje odnose, zdravije majčinstvo i snagu da postavi granice.

Marina nas u svojoj priči podsjeća da u nama još uvijek živi ona vesela djevojčica i ona buntovna tinejdžerka. Upravo taj kontrast između načina na koji se predstavlja na van i načina na koji se osjeća iznutra bio je za nju opterećujući. U pokretu, plesu i odabiru muzike koja izvlači na površinu njenu unutarnju divljakušu, Marina je pronašla sebe.