Ako se želiš susresti sa svojim rubom, samo uspori. Stani odmoriti ili se prepustiti nekom svojem užitku. 

Ako ne u prvom, već u drugom trenutku pojavit će se onaj moram, ne smijem, čekaj, još samo ovo. Dignu se nemir, tjeskoba, krivnja, sram,⁣ pomisliš na popis stvari koje još nisu gotove,⁣ pojavi se poriv da ubrzaš, da pređeš preko, da ⁣radiš nešto drugo, budeš negdje drugdje… čak i ako radiš nešto što voliš. 

Poslije, ne sad. Zašto je toliko teško biti sa sobom?

(Ne)logična istina je da je sporije, nježnije i manje… put do VIŠE, dublje i ispunjenije. 

To je ono što svi želimo, ali prebroditi onu napetost koja se diže kad prebacuješ u nižu brzinu nije uvijek jednostavno.

Većina žena s kojima sam radila osjeća onaj grč da ne stižu zbog kojeg ubrzavaju i pokušavaju ugurati još više toga u svoj raspored. Ali što ako taj nesnosni “nije dovoljno” dolazi iz toga što nemaš pristup dijelu sebe? Iz toga što ne osjećaš cijelu sebe: svoje želje, emocije, svoje srce, svoju vrijednost, svoju strast?

⁣

Kada odbacuješ svoje potrebe, kada ne slijediš iskru koja te pokreće, kada si uskraćuješ olakšanje i radost stvari koje te pune, onda nikad nisi uložila “dovoljno” u sebe, djecu, posao… jer to vrijeme nije ispunjeno tvojom supstancom.

Brzina te drži na površini i u iluziji kontrole, da ako ne usporiš nećeš osjetiti umor, tugu, sram, ljutnju… Da, ali nećeš osjetiti ni sebe. 

Brzina ti omogućuje da odgađaš ona teška pitanja: Tko sam ja kad ne radim ništa? I, još važnije, i, još gore: Koja je moja vrijednost kada ne dajem ništa?

Brzina te priječi da se suočiš s bolnom, ali neistinitom postavkom da je tvoja vrijednost samo u tome što možeš napraviti za druge i biti “produktivna” prema kriterijima vanjskog svijeta.

Ona mirna prisutnost, duboka ispunjenost i zadovoljstvo toliko da zablistaš, sve to što želiš je s druge strane brzine, moranja i bezvrijednosti – kada prestaneš igrati tu igru.

Kada dođeš u siguran prostor, u podržavajuću prisutnost i pozvana si otpustiti ono što te koči da se slobodno izraziš.

To je ono što ja stvaram za svoje klijentice, a ples u Angelsu stvara za mene.

Onaj trenutak kad se vanjski svijet istopi i ostane samo bogatstvo tvojeg unutrašnjeg svijeta i sloboda pokreta, sloboda od (samo)osude, čista i tečna prisutnost s onim što jest. 

Trenutak kad utjelovljeno počneš shvaćati da ⁣ne trebaš otići na neko drugo mjesto ni biti netko drugi da osjetila ispunjenost koju tražiš.⁣

Ta senzualnost i užitak bivanja su sve samo ne površni ili frivolni, ona je esencijalni.

Tvoja sposobnost da ostaneš u kontaktu i orijentiraš se prema dobrim stvarima u životu je sidro koje te drži da ne upadneš u vrtlog preplavljenosti.⁣ To je ono što te njeguje, hrani, odmara, opušta, inspirira… i bez toga se možeš stisnuti, izdržati, preživjeti, ⁣ali ne i doći do onog osjećaja ispunjenosti od glave do pete koji tvojim danima daje boju i teksturu zbog kojih voliš svoj život, zbog kojih želiš obogatiti i život onih oko sebe jer imaš toliko toga dati. 

Ne zato što moraš, ne zato što iz toga izvlačiš skrivenu korist, nego zato što je tvoja čaša prepuna i obasja te iznutra kad isto možeš napraviti za druge.

Jasmina Brković