Plesanje Emocionalne Ikone Tuge

Postoji 12 ikona (vjerojatno i više) do kojih je Ivka došla u svom plesu i proučavanjem pokreta stotine žena koje su plesale s njom. I baš svaka nam je ponekad potrebna. I baš svaka ponekad dolazi prirodno a ponekad je namjerom, načinom kretanja i muzikom možemo probuditi u nekom trenutku. Kad se sve integriraju naš je život slobodno kretanje od jedne do druge i one se izmjenjuju u skladu u toku jednog dana, tjedna, mjeseca ili godine.

Tužne ikone daju priliku da osjetimo svoju sjenu i tamnu stranu, da prebolimo neki prekid odnosa ili posla ili bilo čega drugog, daju nam snagu u osjećaju snage u tuzi, vjeru u moć i hrabrost kad smo ranjive.
Moćne nam ikone daju mogućnost da napravimo nešto za što nam treba hrabrost, da osjetimo koliko smo moćne i sposobne, da odradimo neki posao koji možda inače ne bi jer bi se bojale da nismo dovoljno kompetentne ili da otresemo od sebe osobe, događaje i misli koji nas opterećuju i „piju“.
Zaigrane ikone pružaju laku energiju, bilo da se igramo sa svojom djevojačkom i dječjom nježnošću, bilo da se prepuštamo bezbrižnom glupiranju i igramo se sa životom, bilo da se predajemo zaigranosti svojeg ženstvenog seksipila i uživamo u flertu sa životom.
Seksipilne i senzualne ikone omogućuju nam da pronađemo kontakt sa svojom zdjelicom, sa sočnosti svoje seksualnosti, sa slobodom koju nosimo u sebi i uživanjem u životu.

Plešući možemo osjetiti svoju nemoć i moć, svoju slabost i snagu, svoj strah i svoju hrabrost, mekoću i predavanje – sebičnost i uzimanje, a sve to činimo oslobađajući svoje tijelo kroz pokret i muziku i lišavajući sebe svih okvira u koje nas je smjestilo društvo ili u koje smo smjestile same sebe.

Nedavno je Ivka prošla kroz nešto što joj je užasno teško i to upravo plešući. Zatvorila je oči, pustila Christinu (You lost me), osjetila muziku, duboko prodisala kroz svoje srce i krenula pokretati svoje tijelo. Kretnje su joj bile male, stisnute i dosta brze, dok nije osjetila snažnu i intenzivnu tugu i bol. U svijetu u kojem se tuga, bol i ostale „negativne“ emocije smatraju samo smetnjama kojih se moramo brzo riješiti, ili porukama koje moramo brzo isčitati i pročistiti, pravi je blagoslov plesati. Jer kad plešemo, u njima možemo samo biti. I bivanjem u toj emociji, njen je pokret postao polagan, razvučen, velik.. Uzimala je prostor svojim rukama, bokovi su se širili po dvorani, a srce se otvaralo. Zapravo su se otvarala prsa, puno više nego što su  to činila posljednjih sati, neposredno prije plesa, kad je pokušavala nasilno odgurnuti svoje negativne misli obuzeta željom da bude okej. Da napokon bude okej.

Samo je pustila. Znala je kakva joj pjesma treba i kakvu emociju želi probuditi. Da nije znala odabrala bi različite pjesme i pustila da tijelo samo ispriča priču o onom što mu je potrebno. U tom trenutku njenom tijelu i emocijama bila je potrebna muzika koja će podržati tugu i izvući je na površinu. Tugu, introvertiranost, potrebu da bude sama u svojim emocijama, potrebu da jednostavno odustane od borbe i da se preda vlastitoj nemoći. To je jedna od ikona za koje vjerujemo da postoji u svakoj ženi, i koja se budi plesom. Ikona je to koju najčešće potiskujemo, jer smo naučene i uvjerene, da je važno uvijek se osjećati dovoljno moćno da nešto promijenimo. Realnost je da se nekad osjećamo nemoćno, da se emocije nekad prelijevaju iz ko zna kojeg i bilo kojeg i više razloga. Ne znamo uvijek izvući iz sebe konkretnu ranu, analizirati je i doći do nekog racionalnog zaključka. Nekad smo u situaciji koja se čini bezizlaznom i onaj mudar dio nas zna da nije bezizlazna, da je prolazna i da će se riješiti, ali ponekad ne želimo biti mudar dio, želimo biti iracionalne, bezizlazne i jednostavno se valjati u svojoj nemoći.

Kako je dobro valjati se malo u svojoj nemoći! Znamo da zvuči kontradiktorno, ali zapravo je odmarajuće. Nekad ne možemo, ne želimo i ne trebamo ništa napraviti po pitanju svoje nemoći i tuge. Osjećamo ju. Prisutne smo s njom. Teška nam je i želimo je zatrpati hranom, izlaskom, cigaretom, racionalizacijom, ali nećemo. Pustit ćemo je da bude tu. Da mi budemo ona.

U plesu, upravo nam ta Ikona predstavlja jednu od najprirodnijih. U životu, ne baš. Zašto bismo tu ikonu budile u životu? Jednostavno je. Ona je mekana. Protočna. Dopušta. Prihvaća situacije kakve jesu čak i kad su teške i naporne. Ona je introvertirana i okrenuta sebi. Iako je bolna, nježna je i smirena u toj boli. Nedavno je Ivka pisala tekst u kojem je rekla da je Umorna. E ona je baš taj tekst. Priznanje. Prihvaćanje. Osvještavanje.
Ako je nema dovoljno, onda smo stisnute. Postavljamo se u kockice, gutamo svaku lošu emociju i odrezane smo od vlastitog tijela.

Ako je ima pak previše, što se može dogoditi u nama koji smo anksiozni po prirodi i koji se nosimo s nekim teškim situacijama trenutno u životu, ona nas preuzme. Vjerujemo da su blaži oblici depresije baš zapravo proizašli iz utapanja u ovoj ikoni. Lako nas to utapanje preuzme i odvede u samosažaljenje, nezdravi oblik unutarnje majke. Jadna ja stav. Oduzima nam želju za druženjima, zatvara u jadikovanje i općenito nas vodi u duboku nesreću i nezadovoljstvo. Ako je ima previše, ne možemo vidjeti tugu kao emociju koja će proći ne možemo osjetiti introspekciju i upoznavanje sebe kroz tu tugu nego joj se potpuno predajemo trajno.

Propuštanjem tuge kroz sebe plesom, proživljavanjem tuge i na kraju instrospekcijom i dugotrajnim upoznavanjem sebe uvijek iznova, držimo ovu ikonu u balansu. Prihvaćamo ranjivost kao dio ljepote života i tugu kao još jednu predivnu boju u dugi emocija. Povezujemo se sa svojim ranama i najdubljim i najskrivenijim dijelovima sebe. Učimo uvijek iznova voljeti i te dijelove. Jer bez njih nismo potpune, one su dio naše dubine.

Kad je ima previše, onda možemo i pozvati plesom neku drugu ikonu u svoj život i pokret. Naprimjer ikonu radosne i zaigrane djevojčice ili ikonu bahate moćne žene, zavisi o tome što nam u tom trenutku treba.