Rano je jutro, treba mi čašica razgovora s prijateljicom, odlazim kod prijateljice za koju znam da je budna. Živi u potkrovlju na 5. katu.  Stan je otvoren, a nje nema. Čekam hoće li doći, i dalje je nema, pomislim otišla je do dućana doći će brzo. Dok čekam u sred stana ugledam šipku koju godinama nisam zaplesala. Sunce se diže na obzorje, grad se budi, čuje se cvrkut ptica i  zvonjava obližnje crkve, sjene i svjetlost tvore posebne slike i ugođaj u stanu. Gledam tu staru prijateljicu – šipku – dugo se nismo družile, doziva me, osjećam ju, promatram ju u tišini i primam se za nju, tad kreće sloboda, kreće izražavanje trenutka, izražavanje svojih osjećaja u pokretu, usporavanje, osjećanje tijela i svega što me okružuje.

Onaj osjećaj povezanosti i jednoga, šipka i ja, još niti jedan element nisam izvela, samo sam ju dotakla, spustila se na pod nakupilo se umora kroz godine od kad se nismo družile, najrađe bi ostala ležati, no ona je sad tu i poziva na ples, a tijelo se želi igrati sjenama i plesati. I kreće ples, prvo kreću noge u usporeno previjanje, toliko sporo da svaki pomak traje i meni bas paše, ruke se pridružuju na isti način, igraju se i istražuju sjene, sporo, svjesno, znatiželjno i traje, opušteno, bez žurbe kao da je vrijeme stalo, upijam sve boje i mirise i tišinu tog trenutka. Glazba na koju plešem je u mojoj glavi, prisutna i vodi me u ritmu koji mi odgovara. Pa okret na trbuh, ne vodi me razum već samo tijelo, emocija i trenutak,  vrijeme je nestalo, samo je taj trenutak bitan. Namirila sam se plesa na podu, dižem se s poda, nisam godinama radila elemente na šipci, ali tijelo je zapamtilo tijelo zna, kreće u najsporiju i najženstveniju krijesnicu ikad i nastavlja ples, ples na i oko šipke, ples izražavanja sebe kroz cijeli prostor, ples slobode ples trenutka. I dalje je svjestan, usporen, ženstven, osjećajan, moćan, životan. I to traje, ne zaustavljam i ne brzam, samo uživam u punini, svako osjetilo je zadovoljno, moje tijelo opušteno, um miruje i pušta muziku, a duša razigrana. Isplesala sam se,  naslonila na šipku i sjela, zahvalna ispunjena, gledam kroz prozor i zahvaljujem životu.

Ovo nije priča, ovo je san kojeg sam sanjala i s osmijehom se probudila. Morala sam ga odmah zapisati za sebe, ali šteta bi bilo ne podijeliti ga s osobama koje su mi otkrile čaroban svijet šipke i drugačiji način uranjanja u sebe.  Iako godinama nisam trenirala ostalo je u meni sve što sam dobila višegodišnjim plesanjem u Angelsu. Jedno neprocjenjivo iskustvo.

Hvala Ivka, Saška, Maja, Ivana i cijeli tim. I veliko hvala mojim curama iz grupe 🙂

U srcu i u snu ste uvijek tu <3