Upoznajte Ivanu.

Ivana je mama koja je nesebično hranila ljubavlju, pažnjom i djelima, sve ljude oko sebe, osim sebe.

Ivana je nedavno shvatila da hraniti treba prvenstveno sebe.

Zašto kažem prvenstveno sebe?

Zato jer već svi znamo onu izlizanu rečenicu o tome kako je važno napuniti svoju šalicu jer iz prazne šalice ne možeš točiti drugima. Zato jer već sve to znamo kognitivno, ali često i dalje sebe stavljamo na posljednje mjesto. I svaka ima svoje razloge za to: manjak samopouzdanja, uvjerenje da je sebičnost loša ili pak naučeno transgeneracijsko ponašanje.

Ivana nam na videu priča kako je to plesom uspjela pobijediti. Nije se mijenjala na nekoj svjesnoj, kognitivnoj razini, već je naprosto osjetila promjenu u sebi. Sama je sebi postala važna, a s time joj je postalo važno i vrijeme koje izdvaja za sebe, za svoje interese, hobije i prijateljice. Negdje na tom putu plesa, otkrivanja sebe drugima, otkrila je i sebe sebi. Vratila se plesu koji je obožavala prije i s lakoćom je počela odlaziti od kuće, bez krivnje i grižnje savjesti.

Danas sam baš i ja o tome razmišljala. Kako je i self care, briga o sebi, izlizana sintagma koja se najčešće veže (samo) uz kupke i čokoladne torte ili pak uz tešku disciplinu. Briga o sebi nije nijedno od toga samo – ona je i čokolada u kupki, i disciplina. I sve između. Ali ta disciplina ne počinje iz manjka, iz mržnje prema sebi ili iz pročitane rečenice na instagramu. Briga o sebi je svakodnevni niz odluka i procjene – što mi treba?

Žene koje plešu u dvorani Angels Body and Emotions, upravo to uče. Kako osjetiti svoje potrebe, kako čuti svoje tijelo i onda – kako si ono što trebaš dati bez opravdavanja.

Kako nas to uči ples oko šipke?

Prvo, na strunjači, kad sjediš sa sobom i svim svojim mislima i emocijama i tražiš put do osjećaja koji je dominantan. Bivaš s tijelom. Osluškuješ svoj dah, osjećaš svoje pokrete, doživljavaš sebe.

Onda na šipki, kad učiš ili ponavljaš elemente pa spoznaš da tvoje tijelo možda nije savršenog odraza u ogledalu, nije skroz kako bi ti htjela, ali je moćno i sposobno – stičeš tjelesno samopouzdanje.

I na kraju kroz ples u kojem nema koreografije, nema plana, samo zatvoriš oči i učiš ono što osjećaš – pretvoriti u spontani pokret.

Ili, kako kaže Ivana na videu, ne gutaš emocije prije nego pukneš, nego ih izraziš kako naviru u trenutku.

Postaješ protočnija.