„Meni to kako vidim svoje tijelo još uvijek teško pada. Još uvijek se vidim ružnijom nego me drugi vide i koliko god dugo radila na tome, opet se pojavljuje.“

Rekla mi je to prijateljica nedavno dok smo se dopisivale oko neke njene fotke.

I potpuno sam je razumjela. Iako i sama radim na svom body image-u već dugo i iako taj dio učim i druge žene – kako to promijeniti, kako se gledati na drugi način, kako sama sebi biti bolja – i dalje mi se potkradaju ružne misli o mom tijelu.

Kako tužno. Kako krivo. I kako normalno.

Zašto normalno? Zato što je to ono što nas uče od malih nogu. Neke su to naučile iz riječi upućenih njima, a neke su to naučile iz primjera. Ako si žena koja ima 35 godina ili više ( a vjerojatno je i s mlađima tako), onda si sigurno cijeli život gledala svoju mamu ili mnoge žene iz svoje okoline kako su na dijeti. Šareni i ružni krug izgladnjivanja i prejedanja sigurno ti je poznat. Rečenice poput – moram smršaviti, vidi kako sam debela, jao premršava si, ružna sam, ne sviđam se sebi – na ovaj ili onaj način pronašle su put do nas.

Dodirnuti sebe? Voljeti svoje tijelo? Mnogima od nas čini se nemogućim i zato kad vidimo drugu ženu opuštenu i sigurnu u svom tijelu, seksualnu i slobodnu, ne osjećamo radost ili ponos već čežnju izmiješanu s nelagodom. Otpor? Moguće. A moguće je i to da ti je toliko impregnirana slika žene kao nekoga tko je nezadovoljan sa sobom, aseksualan i sam sebi ružan, da ni ne pomišljaš da to može biti drugačije. Možda i može za nekoga. Ali ne za tebe.

I moguće je da nikad nećemo biti sasvim zadovoljne svojim fotkama ili odrazima u ogledalima. Moguće je da ćemo se zauvijek vidjeti ružnijima nego nas drugi vide. Moguće je da nikad nećemo skroz zadovoljno pogledati sebe u svim varijantima i reći sebi – top, to je to, izgledaš sjajno.

Moguće je da ćemo ponekad. Tad kad smo u svojoj najboljoj varijanti – na težini koju smo si priželjkivale ili našminkane ili u onoj savršenoj haljini za koju smo izdvojile mali milijonček.

No postoje i dobre vijesti. Moguće je osjećati svoju ljepotu bez da je gledaš. Moguće je voljeti svoje tijelo bez da voliš potpuno njegov izgled. Moguće je promijeniti narativ. Narativ koji kaže da je ženina najvažnija opisna kvaliteta – njen oblik i izgled.

Onda kad to uspiješ, osjetit ćeš i dalje ponekad da si nisi baš lijepa u ogledalu. Ali i dalje voliš svoje tijelo.
Osjetit ćeš da nisi na idealnoj težini zamišljenoj u tvojoj glavi, ali da ni ne trebaš biti kako bi voljela svoje tijelo.

Najbrži put do toga je ples. Da osjetiš tu ljepotu, ženstvenost i snagu kao emociju, a ne kao izraz odraza u ogledalu. Poželjet ćeš se dotaknuti i nećeš pri tom osjećati sram. Kao Ana. Koja uživa u pokretu toliko da svaki put zaplače. Koja je zaronila u emocije zbog samo jednog kontakta prstiju i usnica. Koja je otkrila svoje tijelo – kao nešto ili nekoga koga vrijedi voljeti, dodirnuti, čuvati.

I kad je maknula sram i okove, spoznala je da je zapravo tijelo prelijepo i vrijedno. I to je spoznala pokretom, ne kognitivno. Zato je u meni uvijek osjećaj da nema istinskog rasta, pravog susreta sa sobom i na kraju „healinga“ – bez tijela. Ono priča priče koje mi ne znamo i/ili ne želimo.